Mama vam je cijelo vrijeme lagala

Da pišem seriju o svojoj svakodnevici u proteklih mjesec dana, pdnaslov prve epizode (i posljednje, mislim, jer čisto sumnjam da bi se taj pilot izrodio u nešto veće) glasio bi: Kućanica greškom. Svakako greškom, velikom greškom, a ne isključujem da je to i mala interna kajla onoga gore kojom mi vraća za moj tvrdoglavi ateizam. Ono, u tipično muškom stilu: „Štoooo?! Još uvijek ne vjeruješ?! Odlično. Sad će se ostvariti tvoje najgore noćne more, i to javno, a ja ću sjediti na jednom vrlo udobnom oblaku sa strane i uživati u prizoru. Molim? Nikada nisi htjela biti zatvorena u kući i brinuti se o domaćinstvu? Pa ja to znam, sjećaš se, ja sam Gospodin. Hmmmm… kad malo bolje razmislim, zašto mi se taj tvoj piskutavi glasić uopće obraća? Pa ja – prema tebi – ne postojim. Moli, dušo, moli. Svaka sličnost Jeleninih tekstova sa stvarnim životom (i seksom) u našem glavnom gradu posve je namjerna. Jelena piše istinu – o sebi, o životu mlade djevojke koja se drznula biti uspješna i svojim talentom zadovoljiti svoje apetite za boljim i ljepšim životom, o vjeri u ljubav i prijateljstvo, o ženama koje voli i ponekom zlom muškarcu kojem ne treba vjerovati…