Melankolija ljevice

Melankolija ljevice nije nova. Nije iskrsnula u osvit XXI. stoljeća kao pojava koju treba odgonetnuti, pozdraviti ili oplakati. To nije bolest ljevice – patološka tuga – kao što bi mogla sugerirati površna primjena freudovskih kategorija. Povijesni ju je zaokret 1989. godine naprosto otkrio, nije ju stvorio. Melankolija ljevice uvijek je postojala, diskretna, sramežljiva, često podzemna, u većini slučajeva protjerana iz službenih diskursa, cenzurirana propagandom i uvijek spremna da se bjelodano očituje. Nazvao sam je „skrivenom tradicijom“, preuzimajući tu definiciju od Hanne Arendt. Melankolija o kojoj je riječ u ovoj knjizi jest melankolija kulture koja ne izražava sažaljenje nad žrtvama već ih nastoji otkupiti, koja robove vidi kao pobunjene subjekte, ne kao objekte suosjećanja. Današnji normativni diskurs koji liberalnu demokraciju i tržišnu ekonomiju postulira kao prirodni poredak svijeta i stigmatizira utopije XX. stoljeća ne ostavlja nikakva mjesta melankoliji ljevice. On je naprosto smatra krivom, tako da njezina sklonost subverzivnim angažmanima u prošlosti zaslužuje samo osudu i zahtijeva samo poricanje.