Memoari državne tajnice. Autobiografija

SVATKO IMA SVOJU PRIČU. Ova je moja. Ona odražava nemire proteklog stoljeća, proširene i promijenjene uloge žena te sukob između onih ljudi diljem svijeta koji vjeruju u slobodu i onih koji moć stavljaju iznad ljudskih vrijednosti.Prije početka pisanja knjige sam čitala memoare drugih nekadašnjih državnih tajnika. Knjige su bile odlične, no pristup njihovih autora nije se činio prikladnim za mene. Željela sam spojiti privatni život i politiku te opisati ne samo što se dogodilo, već i zašto, i kako su na te događaje utjecali ljudski odnosi. Također, htjela sam biti sigurna da glavni lik knjige neće ljudima biti smrtno dosadan.Mnogi životi slijede manje-više predvidiv put, poput vode kroz omeđeni kanal. Moje je putovanje bilo drugačije. Pomisao da će čehoslovačka kći, rođena nedugo prije izbijanja svjetskog rata, jednog dana postati prva američka žena državni tajnik nekada je bila nezamisliva. Gotovo jednako nepojmljivo bilo je da će netko tko do svoje trideset i devete godine nije obnašao posao u Vladi i ujedno je majka troje djece postati najviše rangirana žena u povijesti SAD-a. Sve do mojih zrelih godina, nikada se nije moglo pretpostaviti da ću postati ono što jesam.Kasno sam startala, ali zato sam se potrudila nadoknaditi propušteno. Počela sam kao volonter za opće dobro, skupljala novac za političke kandidate i razne dobrotvorne svrhe, upoznavala nove ljude i nepokolebljivo širila vlastite obzore te pored toga uspjela doktorirati. Uz podršku obitelji započela sam profesionalnu karijeru, radila u Senatu i Bijeloj kući, savjetovala demokratske kandidate za državne službe, predsjedala Vijećem stručnjaka i predavala međunarodne odnose. Godinu za godinom stjecala sam prijeko potrebno znanje, iskustvo i vještine. Razmjerno je malen broj ljudi čuo za mene kada me je predsjednik Clinton 1992. upitao jesam li voljna obnašati dužnost veleposlanika SAD-a pri Ujedinjenim narodima. Prema vašingtonskim standardima, moja je karijera bila pritajena, ali ja sam bila spremna. Bas kao što je rekla senatorica Barbara Mikulski, i sama krčiteljica novih putova, „Trebalo nam je dvadeset i pet godina da bi na kraju uspjele preko noći.“ Nakon što sam već postala članicom Vlade, morala sam se uhvatiti ukoštac s problemom rada u pretežito muškom svijetu. Taj mi izazov nije bio nov, no položaj je bilo viši, a pritisci snažniji. Često me pitaju jesu li me muškarci na putovanjima po arapskim zemljama i ostalim mjestima koja njeguju tradicionalne kulture gledali svisoka. Odgovarala sam: „Ne, jer gdje god sam doputovala, bila sam u golemom zrakoplovu na kojem je sa strane velikim slovima pisalo Sjedinjene Američke Države“. Strani su dužnosnici to poštivali. Više problema sam imala s nekim muškarcima u svojoj Vladi.