O marionetskom kazalištu

Esej O marionetskom kazalištu iz 1810. godine, do danas se tumači i estetski i antropološki, ali i lutkarsko-tehnološki: taj nevelik estetski zapis postao je inspiracija kazališnim estetičarima poput H. Jurkowskog, jednako kao što je u praktičnom i tehnološkom smislu nadahnuo lutkare-praktičare poput O. Schlemmera, F. H. Brossa i A. Rosera na konstruiranje nove i drukčije, osebujne vrste marioneta na kojima se danas temelji suvremeno kazalište lutaka. Heinrich von Kleist (1777-1811), njemački dramatičar i pripovjedač čiji se duh i stil kreću između klasike i romantizma, kojega bismo teško mogli jednoznačno odrediti u estetskom smislu. Pomičući u svom dramskom djelu, štoviše uklanjajući granice između tragedije i komedije, Kleistovo kazališno pismo pronalazi svoje mjesto na onome teško odredivom graničnom području gdje se kategorije slijevaju jedna u drugu, točnije gdje komedije tendiraju prema groteski, a drame kobnih sukoba prema pomirljivom rješenju (V. Žmegač). Što se tiče Kleistovih pripovijednih djela, situacija je, mogli bismo reći, još zamršenija. S jedne strane, Kleist se formom svojih proznih ostvarenja ubraja među utemeljitelje njemačke novelistike. S druge strane, njegove pripovijetke tematski karakteriziraju paradoksalna zbivanja, tragični obrati, posljedice demonizma slučaja i kobne zabune (V. Žmegač). U tom smislu su od osobitog značaja njegove anegdote, koje čine kratka, sažeta, naoko objektivna i koncentrirana izvješća o pojedinim životnim slučajevima, a zapravo daju jezgrovit pogled na ona sjecišta gdje se obično i svakodnevno na neočekivan način susreću s onime tajanstvenim i neobičnim.