Promjena

Nisam li ja, onda, hobsist? To je pitanje na koje se u povijesti političke teorije usudio javno, pa još i afirmativno odgovoriti – jedino Baruch de Spinoza. Istodobno je to jedno od pitanja pred kojima se morao naći svaki moderni istraživač temelja novovjeke političkeznanosti i filozofije društva. Većina je uspjela pritom i ne pomaknuti usnama. Politička nepodobnost i autocenzura nisu nimalonovi izumi. Ako se Hobbesu i ne prigovori ništa određeno (a i kako bi, ako se o njemu skoro više i ne progovara izvanakademskih seminara povijesti teorije?!) – iako se svojedobno prigovaralo svašta – konstatirat će se šaptom da se radi o kontroverznom piscu. Kako to čini, recimo, Rawls u svojoj Theory of Justice. I poći će se od Lockea. Ili će se samo poći odLockea.Čak i kada je riječ o tako, barem naoko, nepretencioznom predmetu analize kakvi su politička i političko-ekonomskapromjena i razvoj, analitičar poput američkog politologa Gabriela Almonda osjetit će potrebu da svoje teorijske prapočetkelegitimira, recimo, Althusiusom (1610, 1603) – kao, navodno, liberalom. On, dakako, nikako nije bio hobsist. No, bilo hobsističko ili ne, kretanje – i moć da se ono inicira, zaustavi ili promijeni – konstitutivni je predmet izvornoga pristupa i, slobodno se može kazati, izvorne fascinacije novovjeke znanosti.