Slava Flesch

Slava Flesch rođena je 1904. u Tovarniku. Umrla je 1992. u New Yorku. Živjela je u Sisku, u Beču, bježala pred nacistima i ustašama te je preko Pakistana i Južne Afrike stigla u SAD, gdje je ostala pola stoljeća, sve do smrti. Bila je vrlo inteligentna, obrazovana i načitana. Štošta je proživjela i u poznim godinama u diktafon ispričala ono što je znala, ono čega se sjećala, ono što je bila njezino životno iskustvo, svojevrsna životna filozofija. To su slojevite poruke, one proizlaze iz njezine pripadnosti židovstvu, ali i Hrvatskoj, kao i iz polustoljetnog življenja u New Yorku. Najviše njezinih sjećanja odnosi se na Sisak. U Sisku je živjelo samo 250 Židova, odnosno 60 obitelji i svi su plaćali općinski porez kako bi uzdržavali rabina, kantora, šamesa i održavali sinagogu. Bila je to malena, ali bogata zajednica. Židovi su bili liječnici, pravnici, inženjeri, željeznički inženjeri i, naravno, trgovci. Otac Slavina supruga, Moritz Flesch, bio je trgovac žitom, a žito je dopremano teglenicama iz Mađarske Dunavom, Tisom i Savom preko Beograda, sve do Siska. Bio je vrlo bogat čovjek, a Slavin je otac kupio željezariju pa su isporučivali građevinski materijal tvornicama i raznim drugim poduzećima: na primjer kožarama i pilanama, jer je bilo hrastovine i postojala je jaka drvna industrija. Udala se za odvjetnika Emila Flescha i preselili su se u Beč 1924. godine, ali kad je Hitler došao na vlast u Njemačkoj i kad su vidjeli da u Austriji nema budućnosti, vratili su se u Sisak. Uslijedilo je nekoliko godina normalnog života sa sinovima Stefanom i Willyjem, a onda je postalo jasno da dolazi kataklizma. Uslijedio je bijeg nalik na holivudske scenarije. Naime, četveročlana obitelj Flesch uspjela je u proljeće 1941., nekoliko dana prije napada Sila Osovine, pobjeći posljednjim Orient Expressom, koji je bio na proputovanju kroz Kraljevinu Jugoslaviju za Istanbul. Memoari Slave Flesch – jer ovaj se tekst može smatrati i memoarima – zanimljivo su i važno štivo, kako za historičare i judaiste, tako i za širu javnost. Iz njih se može iščitati mnogo toga što baca specifičan pogled na povijest židovske zajednice u Hrvatskoj u 19. i prvim desetljećima 20. stoljeća, sve do Holokausta. U njezinu tekstu nema mržnje, nema želje za osvetom zbog toga što su mnogi njezini stradali, zbog toga što je svijet koji je ona do 1941. poznavala u Sisku i u Hrvatskoj nestao. Pa ipak, jedno od središnjih pitanja, koje se provlači čitavim tekstom, iako se vrlo rijetko izričito spominje, jest – “zašto smo 1941. bili izdani?”. Slava Flesch ne referira se na zločince, nego na obične ljude koji su vidjeli da se događa zločin, ali su stajali po strani, ili su čak od tog zločina profitirali. To pitanje u ovih 80 godina u hrvatskoj javnosti nije nikad izravno postavljeno. No Slava ističe i one ljude koji su joj pomogli i koji ju nisu izdali. I stalno govori o ljubavi za Hrvatsku. Ivo Goldstein