Sophia

Žeželjev Sophia jedan je od onih stripova koji se neprestano mijenjaju pred očima promatrača. Taman kad vam se učini da ste ga uhvatili za glavu i za rep, prometne se u nešto drugo. Metamorfoza je njegov integralni dio, mehanizam na kojem počiva, na koji se oslanja i koji ni danas, skoro trideset godina nakon što je ugledao svijetlo dana, ne prestaje začuđivati. Ponekad, u potrazi za metamorfozama, silujemo materijal pred nama. Izvrćemo ga na sve strane tražeći u njemu novi aspekt, neku novu nijansu koja se još nije ukazala pred zainteresiranim očima. Ponekad, u slučaju stripova poput Sophie, takvo nasilje nije potrebno. Sam strip se otvara interpretaciji, istraživanju, zazivajući poglede koji će njegovim „kriptičnim“ tablama podariti smisao. Što se više udaljavamo od vremena nastanka, to više do izražaja dolazi komunikacijski aspekt između živog čitatelja smještenog u sasvim određenom prostor-vremenu i „mrtvih, nepokretnih slika – statičnih dokumenata nekog drugog prostor-vremena.“ Žeželjev Sophia pojavio se 1994. godine i to na dva mjesta. U Italiji, u mjesečnim epizodama u časopisu Il Grifo (kasnije okupljenima u album u nakladi Editori del Grifo), i u Hrvatskoj – u nakladi X-pressa i radija 101. prve stranice Sophie su poput zrcala održavale hrvatsku svakodnevicu. Stare more kiberpankera, futurističkih apokaliptičara i zlogukih proroka distopijskih političkih sustava. Sophia je i onda, kao uostalom i danas, u sebi nosio utjecaje Millis/Ezquerrinog judge Dredda, i onda je, kao i danas, bilo nešto Prattove poetike u Sophijinom liku, no daleko više od parafraze distopijskih kronika iz časopisa 2000 AD, ili avantura Corta Maltesea… Svakom su dobu potrebni junaci. Likovi koji transcendiraju vrijeme u kojem su nastali i time postaju ikoničko svijetlo na kraju tunela. Strip je, kako to dobro znamo, od svojih početaka neprestano pokušao proizvesti upravo njih. Podariti im lik i oblik, uokviriti ih u mit i tako zapakirane predati na korištenje novim generacijama. Neke od njih smo zaboravili, a nekima više ne vjerujemo. Cortu Malteseu, na primjer. Previše je uglađen, previše fin i previše vezan uz romantične ideale nekih drugih epoha… U Sophiu – debelog policajca bez sreće, mrguda, barabu, budaletinu, ovisnika, kurvara i praktičnog sanjara-lutalicu koji djeci krade lizalice iz usta – u Sophiu već nekako možemo povjerovati.