Trebotić u zrcalu kritike

1968-2008. Prošlo je već četrdeset godina od prve samostalne izložbe Matka Trebotića, jednog od najznačajnijih suvremenih hrvatskih slikara čiji se rad iznimno cijeni i u inozemstvu. A upravo u inozemstvu, u Njemačkoj, započeo je Trebotić svoju umjetničku odiseju slobodnoga umjetnika. Matko Trebotić (Milna na Braču, 1935), mediteranski epikurejac, slikar mediteranskoga svjetla, dalmatinskih i duhovnih pejzaža, strastveni majstor erotskih crteža, začudnih instalacija, scenografija i knjižnih ilustracija, izgradio je svoj umjetnički svijet na temeljima mladenačke ostrašćenosti Vidovićevim i anonimnim zavjetnim slikama, radovima Plančića, Kleea i napose, djelima svojega prijatelja Beuysa. Trebotićev rad likovna je kritika zarana zamijetila i sustavno pratila, o čemi svjedoči i ovaj zbornik kritičkih tekstova posvećenih Trebotićevu četrdesetgodišnjemu radu za koji je je još davne 1976. Veselko Tenžera pronašao tri temeljnna obilježja: očaranost prizorom, preciznost u svjedočenju i radosna pretjerivanja u slobodi. Diplomiravši arhitekturu na beogradskom sveučilištu Matko Trebotić se upušta u veliku, izvornu i nepredvidljivu slikarsku avanturu kao što to rade i njegovi prethodnici sa istog fakulteta: Vlado Veličković i Leonid Šejka. Svaki arhitekt oduvijek je imao tri mogućnosti: -materijalizirati svoju arhitektonsku misao pristajući na veće ili manjeustupke u izvođenju objekata, -prepustiti se slijepoj ulici arhitektonskog »futurizma«, neostvarljivim»kreacijama« na papiru poput Maria Chiattonea i Alberta Sartorisa, -ili »organizirati prostor« likovnim jezikom. Matko Trebotić se, izgleda, opredijelio za treću mogućnost, odnosno – za slikarstvo. Ne zaboravljajući izvanredne rezultate Pieta Mondriana i Paula Kleea, koji nisu preživjeli vlastitu arhitektonsku pretpovijest, usuđujem se ovom prilikom ustvrditi da se arhitekt-slikar najdirektnije suprotstavlja minornoj teoriji prema kojoj ne treba prekrivati platno bojom »izraslom« iz »korijena misli« već isključivo »onom« s vrha kista. Čini mi se da arhitekt-slikar danas jednostavnije i bezbolnije od ostalih uspijeva revalorizirati homogeno biće (tijelo i duh) boreći se za oživljavanje tradicije integralnog čovjeka (nazovimo ga: »homo intelectualis«), uspješno izbjegavajući i većini slučajeva i emocionalne i racionalne zamke. Ta vještina, ili bolje rečeno to umijeće prisutno je i kod Matka Trebotića……