Tri

Tako dosad nije čitan na taj način, Tri je ženski roman; žene su u knjizi ekspresivnije i dominantnije, žene su te koje povlače poteze, pomiču granice, odreduju dinamiku, ugađaju tonalitet. Muški lik je pak onaj koji djeluje instinktivno i nerijetko kontradiktorno, a tek je post factum kadar zastati i analitički promisliti o tome što mu se događa. No zato je pripovjedački nastup, a u pitanju je samoizlažuća ich forma iz njegova kuta, artikuliran i suptilan, zbog čega ovaj roman i jest, bila nam problematika razorne ljubavne patnje bliska ili ne, sjajno čitateljsko iskustvo. Preljubnička veza opisana u romanu frenetična je i obezglavljujuća, što se oni više naganjaju i jedno od drugog bježe, skrivaju se i pokazuju, ljube, nadmeću i bjesne, to se dramatičnije utiskuju jedno u(z) drugo, ukopavaju u bezizlaznost situacije. Animalna, ali i naglašeno intelektualna, ta se priča materijalizira u prozu hopperovske estetike koja je, nakon niza godina i mnogih čitanja, i dalje veoma živa. Hana je vrlo seksi i ima stila, ali shvaćamo odmah da njena privlačnost proizlazi ponajprije iz blistavog intelekta. Ipak, tu je još nešto – potisnuto, mračno, što intrigira i momentalno zavodi, ali i brutalno potamnjuje priču, jer jasno nam je da si visoko riskantne postupke, kakve Hana povremeno prakticira, mogu priuštiti samo oni koji više nemaju što izgubiti. Mašina romana nije, dakle, pojava decentnog pripovjedača, nego ova neponovljivo antologijska protagonistica, možda nesigurna i nesretna, ali zaigrana.i oslobođena, u svojoj samosvojnosti itekako snažna, kakvih je u literaturi, barem domaćoj, malo. Roman Tri Drage Glamuzine, nekoć najava tematski kontroverznog, ali iznad svega visokokvalitetnog opusa, 16 godina kasnije, sada u posve drugačijim sociokulturnim okolnostima, i razmatran kroz novu čitateljsku optiku, potvrđuje svoju umjetničku relevantnost, ali i začuđujuću aktualnost. Iz pogovora Vanje Kulaš