Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš

Knjiga Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš ima jasne i precizne koordinate zbivanja, ali svojom pojavom ne spada u kontekst nikakvih dominantnih tendencija, trendova ili grupnih orijentira hrvatske proze. Pojavivši se u drugoj polovici osamdesetih godina (protekloga vijeka) ona je ostala osamljenom, iznimnom, teško usporedivom, gotovo izvanvremenskom (…) Tematski i ikonografski nameće se stanoviti paralelizam s antologijskim tekstom Slobodana Novaka Izgubljeni zavičaj. Ali Popadićevo pričanje se razlikuje od Novakovoga po raznim svojstvima: manje je istančano i svjesno infantilnije, prgavije, više je fragmentirano i s naglašenijim – pomalo čak monomanskim – individualističkim ulogom (…) Momčilo Popadić je vješto i uvjerljivo ispričao etape svojega odrastanja, odužio se baki i djedu za svu primljenu ljubav i poduke, oživio genius loci Blata na Korčuli i signum temporis pedesetih godina prošloga stoljeća, stvorio mikrokozmos po mjeri dječjeg pogleda, progovorio neposredno i toplo te zaslužio povjerenje čitalačke javnosti. Sve to doista nije malo i čini ovo djelo jednim od nemimoilaznih ostvarenja hrvatske proze – ne samo one iz osamdesetih godina, kad je tekst nastao, nego i unutar višedesetljetne produkcije – pa s razlogom zahtijeva prevrednovanje nudeći neporeciv čitateljski užitak.