Južno dvorište 2

nastavak iz Predgovora Damira Šodana: Ali da se ipak još malo vratimo poeziji – zanimljivo je da Predragova rana, pa i kasnija poetika, nije nimalo robovala trendovima i brendovima koji su vladali u hrvatskoj poeziji 70-ih i 80-ih, jer u njega nema semantkonkretističkih cerebralnih preslagivanja, nema sklonosti postavangardnom jezičnom eksperimentiranju kao kod skupina okupljenih oko važnih časopisa kao što su Pitanja ili Off, nema ništa od kvorumaških intermedijalnih i intertekstualnih prisvajanja, kao ni utjecanja Maroevićevoj ili Mrkonjićevoj sonetnoj struci (iako je bio jedan od najboljih versifikatora koje smo ikada imali!), a nema ni nekoć prominentnih u stihu reflektiranih filozofskih dilema o centriranju lirskog subjekta. Ukratko, poezija za Predraga nije bila poststrukturalistička tekstualna praksa, već prije neoromantičarski govor srca, ali ne na krajnje sentimentalistički način kao što je to, primjerice, slučaj kod Pabla Nerude ili Vicentea Aleixandrea, nego radije unutar čvrstog egzistencijalizmom infuziranog američkog poetičkog rastera koji seže od Bukowskog do Kerouaca, pri čemu ne treba zaboraviti ni Morrisonove šamanske jezične vizualizacije, a sve to uz razumnu dozu mediteranskog senzualizma i bipolarne melankolije na tragu jednog F. G. Lorce ili Luisa Cernude. Uopće, umjetnost sama po sebi za Predraga nije bila – da se slikovito izrazim – ukrasni broš na dolčeviti društvenih antagonizama, nije bila plesna točka na Piru malograđana, nego kreativna refleksija autentično proživljenog života. Ako je vaš život lijepo gorio, poezija je tek pepeo, kazao je Leonard Cohen – isti onaj pepeo od kojega je naš mladi bard u patikama – opsjednut silnom željom da svijetu što prije saspe u lice sve što ga pripada – toliko zazirao da ga je jednom čak okrstio izdajom vatre. Naposljetku, ne treba zaboraviti ni Predragovu kontinuiranu opsjednutost stihovnom formom unutar koje je paradoksalno često osjećao i nalazio veliku slobodu. Jedna od posljednjih stvari koju mi je na samom kraju uz čašu crnog vina i pjat biži ponešto rezignirano rekao bila je: Vlaju, više nitko ne radi u metru! Jest, nema više metra ni metronoma, a nema više ni Fendera kako s pravom zaključuje naš bard (sve otkako se oni pristupačniji izrađuju u Meksiku!); uglavnom, bilo kako bilo, ne mogu se nikako otrgnuti osjećaju da mnogi među nama kao da su tek Predragovim odlaskom jednom zauvijek spoznali da obitavaju u rastočenom, virtualiziranom i entropičnom svijetu bez valjanog aršina i uporišta, u svijetu u kojem riječima velikog W. B. Yeatsa središte više ne drži, a sokol ne čuje sokolara. * * * Dešavale su se pijanke / i pjesnici / i jutrenja / Dešavao se stalni bol / i jedna puka infuzija / Desio se poneki song / sumanute braće što putuju / Nadam se da se neće desiti / da ovo prodaju kao poeziju, napisao je gotovo proročanski Predrag u svom pjesničkom dnevniku početkom sada već davne 1989. Žalim slučaj, ali, eto, upravo se to dešava, prijatelju, odgovaram mu entuzijastično trideset i više godina kasnije, jer i poslovično neumoljivi zub vremena uspio je od jada nagristi sâm sebe pred razigranom žestinom tvojih stihova. Možda je zaista pravi trenutak da se svi skupa još jednom podsjetimo na to u kojoj smo mjeri u Predragu Luciću još od malih nogu imali velikog pjesnika.