Otkriće individuuma 1500. – 1800.

Ovo djelo vodećeg historijskog antropologa u Europi Richarda van Dülmena, nerijetko se smatra klasičnim u redefiniranju problematike i pristupa istraživanja čovjeka u novovjekovnoj europskoj civilizaciji. Otkriće individuuma, čovjekovo otkriće vlastitog ja, u biti je fenomen europskog humanizma. Medutim, nemoguće je razumijeti ga neovisno o čovjekovom samorazumijevanju u kršćanskom Srednjem vijeku, to manje jer je individualizam nerazlučiv od povijesti crkvene reforme i reformacije u zapadnom kršćanstvu. Ispovijedanje i kontrola, Znanost o čovjeku, Inscenacija sebe, Proces individualizacije, Individuum i prosvjetiteljstvo problemske su cijeline ove briljantno i provokativno napisane, nadasve profesionalne knjige, kamena-temeljca u recentnoj historijskoj antropologiji. Ova knjiga ima u vidu cjelinu naših pitanja, ali se u konkretnim izvođenjima ipak mora ograničiti na neke središnje probleme. To, prije svega, proizlazi iz općeg stanja istraživanja. Postoje, doduše, sociolozi, filozofi i povjesničari koji više ili manje uvjerljivo iznose svoje mišljenje o nastanku moderne individualnosti i o procesu individualizacije, ali nedostaje cjelovit prikaz ili opsežnije istraživanje, kako u Njemačkoj, tako i u Engleskoj i Francuskoj. Najbolje su istražene mnogobrojne autobiografije, koje se općenito smatraju svjedočanstvima subjektivnih stanja i subjektivne svijesti. Tome se pridružuje i drugi, općeniti problem, a to je problem prikazivanja tog procesa. Iako je otkrivanje modernog individuuma u kontekstu procesa samopronalaženja i samospoznaje predstavljalo sveeuropski fenomen, u najmanju ruku bio je značajan za cijelu Europu, ipak se različiti nacionalni i regionalni razvoji ne mogu tretirati na isti način. U prvom se planu nalaze (psihička) stanja, unutarnja raspoloženja i procesi, osobito u Njemačkoj, Engleskoj i Francuskoj. I najzad, potrebno je još ukazati na problematiku pojmovne preciznosti. Naime, u ranome novom vijeku ne postoji općeprihvaćena definicija individuuma, i kao što je već spomenuto, ostaje dvojbenim uzeti za polazište suvremene pojmove individuuma i individualnosti. U svakom slučaju, moramo napustiti predodžbu da je moderan individuum nastao tek s građanskim društvom. Individualističko je ponašanje postojalo u ranome novom vijeku, jednako tako kao što je tradicionalističko ponašanje još uvijek obilježavalo i građansko društvo u 19. stoljeću. Prijelazi se ne mogu lako uočiti. Značenje individuuma određuje se iz konteksta življenja i djelovanja pojedinog čovjeka tijekom vremena. S obzirom na to da je razvoj moderne individualnosti povezan s pojačanim isticanjem privatnosti, sa sekularizacijom i civiliziranjem, teško je te procese međusobno razdvojiti. U središtu istraživanja nalazi se otkrivanje svoga Ja (Ich-Entdeckung), njegovo razvijanje u društvenom procesu, kao i razvoj individualnih prostora razmišljanja i djelovanja. Stanje izvora uvjetovalo je snažnu koncentraciju na intelektualnu elitu, jer nam je jedino ona ostavila neposredna svjedočanstva o sebi. Richard van Dülmen